Aktivnost dece od 25.-36. meseca

* PERIOD KADA MAŠTA CVETA *

Razvoj samostalnosti podsticati kroz sledeće aktivnosti: samostalno pere ruke, pokušava da se umiva i pere zube četkicom, samostalno koristi kašiku, počinje da koristi viljušku, neke delove odeće može samostalno da skine i obuče, a za druge mu je potrebna pomoć, toalet koristi pod nadzorom odrasle osobe. Ponudite detetu da izabere šta će da obuče ili pojede, odnosno šta će da se igra. Detetu treba omogućiti da radi stvari na svoj način.

Kod ishrane u ovom periodu je bitno da poštujete mesto i vreme predviđeno za obroke i izbegavajte davanje hrane mimo obroka. Dajte detetu mogućnost izbora – da za obrok izabere jedno od dva ponuđena jela.

Sposobnosti i veštine koje dete stiče: lakše podnosi odvajanje od roditelja, rado se igra u društvu dece, prati uputstva koja sadrže dva-tri naloga, kombinuje dve do tri reči i stvara rečenice, odgovara na jednostavna pitanja, ima funkcionalan rečnik od 50 reči, zna kako se oglašavaju životinje, koristi toalet uz pomoć odrasle osobe, kontroliše potrebu za pražnjenjem tokom dana (moguće povremene nezgode), pokazuje širok opseg emocija, prepoznaje emocije i kod drugih, zna da kaže svoje ime, godine i pol, samostalno lista slikovnice, sparuje boje, zna da pokaže predmete iste boje, igra se igračkama koje imaju dugmad, poluge, pokretne delove, voli da ih sklapa i rasklapa, pravi toranj sa 6 i više kockica, peva delove pesmica, može da okrene kvaku na vratima, može da vozi tricikl, pravilno niže krugove po veličini.

Kako roditelji podržavaju razvoj deteta: vodite dete na mesta gde se igraju druga deca da bi se igralo pored njih i postepeno ih uključivalo u svoju igru, vodite dete u park ili prirodu da se penje, trči i hoda, ustanovite zajedničko vreme za čitanje i dozvolite mu da samo okreće stranice knjige, iskoristite priliku da ga naučite šta je gore, a šta dole, šta je malo, a šta veliko, omogućite mu da koristi bojice, flomastere, papir i zajedno crtajte, tražite da sparuje predmete iste boje ili oblika, dajte detetu uputstva koja sadrže 2-3 naloga, kada imenujete predmete dodajte prideve uz imenice, igrajte se skrivanja i kompleksnih igrica gde će koristiti maštu, tražite da pokazuje stvari na slikama i ponavlja reči posle vas, uključite ga u pospremanje stana i dajte mu jednostavne zadatke, dajte mu da sklapa jednostavne slagalice i obavezno pokažite da ste ponosni na njegov rad.

Bezbednost je i dalje prioritet. Nikada ne ostavljajte dete samo u kući, u kolima ili u nekom drugom prostoru u kome boravi.Odmaknite nameštaj od prozora i postavite zaštitu na prozorima. Nadgledajte igru blizu ulice i mesta gde prolaze kola. Oružje držite propisno, dalje od deteta, pod ključem, nenapunjeno sa odvojenom municijom. Raspitajte se da li postoji oružje u kući u kojoj se vaše dete igra. Kada vozite dete u kolima koristite sigurnosnu fotelju na zadnjem sedištu.

Znaci upozorenja da je vreme da se konsultujete sa pedijatrom su sledeće manifestacije koje primetite kod deteta: često pada ili ima problem sa hodanjem po stepenicama, nerazgovetno govori, ne razume jednostavne naloge, ne izgovara rečenice, nema kontakt očima, ne igra se pretvaranja, ne želi da se igra sa drugom decom ili sa igračkama, gubi veštine koje je već steklo.

Preuzeto iz brošure Udruženja pedijatara Srbije

Aktivnosti dece od 19.-24. meseca

 * PERIOD OSAMOSTALJIVANJA *

Zdravlje deteta kontrolišemo redovnim pregledom kod pedijatra i štitimo vakcinacijom na uzrastu od 18 meseci: revakcinacija protiv difterije, tetanusa, velikog kašlja, dečje paralize i bakterije Hemofilus influence tipa B. Kada razgovarate sa pedijatrom o razvoju svog deteta možete zatražite da se primeni neki od instrumenata za procenu razvoja.

Na ovom nivou podstiče se razvoj samostalnosti kao u prethodnom periodu i pratimo aktivnosti deteta svuda gde boravi. Očekuje se da budete aktivni kao porodica.

Ishrana deteta je obogaćena za još neke namirnice u odnosu na mlađi uzrast. Dozvolite detetu da se samo hrani, ali takođe da i dalje uzima hranu rukom. Na taj način mu omogućavate da ispituje kvalitet hrane, njen ukus, miris i konzistenciju, kao i da jede njemu primerenim tempom i da razvija samostalnost. Imajte na umu da vas dete oponaša i tokom jela.

Sposobnosti i veštine koje dete stiče: ispoljava različita osećanja (strah, ljutnju, saosećanje,  krivicu, radost), prepoznaje imena bliskih članova porodice i nazive predmeta iz svakodnevnog života, izgovara rečenicu od dve do četiri reči, prestaje da koristi flašicu, svrsishodno koristi igračke,  povezuje zvukove sa životinjama, ne dozvoljava drugima da uzimaju njegove stvari, imitira ponašanje odraslih osoba i starije dece, sve više se osamostaljuje, opire se nalozima, ljuti se, želi da kontroliše druge, svađa se, naređuje, brani svoje stvari, počinje da sortira i sparuje predmete, može da stoji na prstima, trči, skače, šutira loptu i baca je preko glave, ide uz i niz stepenište uz pridržavanje, uključuje druge u igru nudeći im igračke, pokazuje bar pet delova tela, seda ana nošu i koristi wc šolju ako ga odrasla osoba „uhvati“ na vreme…

Kako roditelji podržavaju razvoj deteta: hvalite i podstičite dete za sva željena ponašanja, potrebno mu je puno ohrabrenja i odobravanja, opisujte osećanja koja dete iskazuje ili sa kojima se susreće u svakodnevnom životu, učite dete da imenuje delove tela, životinje i stvari za svakodnevnu upotrebu, pevajte dečije pesmice i brojalice,   podržavajte ga da koristi čašu da pije i kašiku da jede, samostalno, bezobzira koliko se pritom uprlja, zatražiteda vam pomogne u jednostavnim poslovima i pohvalite ga, jer mu je to potrebno, podstičite igre pretvaranja, da koristi reči umesto gestova, ako ne može da kaže celu reč dajte mu početno slovo, da se igra kockama, da grad i da ruši, detetu treba sigurna predvidiva okolina sa jasnom strukturom da bi se osećalo sigurno i nastavilo sa istraživanjem i slobodnim razvojem.

Obratite pažnju na bezbednost deteta. Nikada ne ostavljajte dete samo i bez nadzora odrasle osobe u kući ili dvorištu, a posebno ne blizu automobila ili mašina u pokretu. Držite dete daleko od peći, toplih tečnosti, šibica i upaljača.  Ukoliko imate oružje držite ga u skladu sa propisanom procedurom, daleko od domašaja mališana. Dete do tri godine starosti prevozi se u sigurnosnom sedištu odnosno u korpi, osim u vozilima za javni prevoz putnika.

Znaci upozorenja  da je vreme da se konsultujete sa pedijatrom su sledeće manifestacije koje primetite kod deteta: ne zna kako se koriste stvari za svakodnevnu upotrebu, ne imitira reči i aktivnosti odraslih, ne prati jednostavne instrukcije, ne koristi dve vezane reči, ne hoda stabilno,  gubi sposobnosti koje je već steklo.

 Preuzeto iz brošure Udruženja pedijatara Srbije

Aktivnosti dece od 13.-18. meseca

* PRVI KORAK I PRVA REČ *

Kontrolišite zdravlje deteta redovnim pregledom kod pedijatra i ne propustite vakcinaciju u uzrastu od 12-15 meseci. Sa pedijatrom porazgovarajte o razvoju deteta i o svemu što vas brine.

U ovom periodu podstiče se razvoj samostalnosti kod deteta tako što treba da pije iz čaše, jede prstićima ali koristi i kašiku, pomaže pri svlačenju i oblačenju. Svakog dana odvojte vreme za zajedničku igru sa detetom, i u kući i na svežem vazduhu. Mobilni telefoni, kompjuteri i video igre nisu igračke za dete. Omogućite detetu bezbednu sredinu sa predvidivim dnevnim rasporedom kako bi nastavilo slobodno istraživanje.

Ishrana deteta treba da bude raznovrsna i zastupljene sve potrebne vrste namirnica: žitarice, povrće, voće, meso, mleko i mlečni proizvodi, riba, jaja i mahunarke. Dete treba da ima tri glavna obroka doručak, ručak i večeru, kao i dve užine između obroka. Poštujte tempo kojim dete jede i nemojte ga požurivati niti siliti da pojede sve što ste mu pripremili. Dete postavite da jede za stolom, sa odraslima.

Sposobnosti i veštine koje dete stiče: izgovara reči sa značenjem, govori nekoliko pojeničnih reči, prati jednostavno izrečeno uputstvo bez pokazivanja, pokušava da imitira gestove koje odrasli prave i reči koje izgovaraju, zna kako se koriste predmeti za svakodnevnu upotrebu (četkica, kašika, peškir…), iako prosipa jede i pije samostalno, stoji i kreće se uz nameštaj ili hoda samostalno, zna da pokaže bar tri dela tela, pomaže – sarađuje tokom oblačenja, pokazuje kažiprstom na ono što ga zanima, i dalje pokazuje strah od nepoznatih ljudi i situacija, otvara slikovnice tvrdih korica, stavlja stvari u posudu i vadi iz nje…

Kako roditelji podržavaju razvoj deteta: obasipajte dete pažnjom, vokalnim odobravanjem, ohrabrenjem, poljupcima i maženjem za sva prikladna/željena ponašanja, za neprikladno ponašanje ne tucite dete, recite jasno „NE“ bez podizanja tona i dugog objašnjavanja,  recite  mu da je dobro kada je stvarno dobro čime pokazujete šta je poželjno ponašanje i šta se očekuje od njega, koristite kratke i jednostavne rečenice kada govorite detetu, dovršite reč koju dete pokuša da izgovori i pritom je proširite, objašnjavajte radnje dok ih zajedno radite i imenujte predmete, čitajte detetu svakog dana i razgovarajte o slikama, igrajte se kockama, loptom, slagalicama, imenujte detetu delove tela, dajte mu igračke koje se mogu gurati i vući, budute strpljivi i dozvolite mu da samostalno vežba u procesu hranjenja, oblačenja, svlačenja…

Posebnu pažnju obratite na bezbednost deteta. Pokrijte sve električne utičnice, sve lekove, kozmetiku i sredstva za čišćenje i pranje držite van domašaja deteta, odmaknite sve komade nameštaja na koje dete može da se popne od prozora, ispraznite čaše u kojima je ostalo piće i alkoholna pića držite dalje od deteta, a dete ne ostavljajte samo pored napunjene kade, bazena, reke ili jezera.

Znaci upozorenja  da je vreme da se konsultujete sa pedijatrom su sledeće manifestacije koje primetite kod deteta: ne pokazuje drugima predmete, ne može da hoda, ne zna čemu služe svakodnevne stvari, ne imitira odrasle, ne izgovara najmanje 6 reči, ne mari da li roditelj odlazi ili se vraća, gubi veštine koje je već steklo.

Preuzeto iz brošure Udruženja pedijatara Srbije

ADHD – poremećaj pažnje sa hiperaktivnosti

HIPERAKTIVNOST udružena sa pomenutim osobinama (pogledaj deo o ADD) selektivna pažnja, pometenost i impulsivnost čini Hiperkinetički poremećaj ili ADHD. ADHD je neurorazvojni poremećaj čija je osnovna karakteristika nemogućnost kontrole sopstvenog ponašanja. Potrebno je udruženost pomenutih osobina kao i njihova stalna postojanost da bi zasigurno mogli govoriti o Hiperkinetičkom poremećaju.

Jedan od važnih kriterijuma je da dete ove osobine ispoljava u bar 2 različite socijalne sredine (kod kuće i u vrtiću). Već na ranom uzrastu je moguće uočiti “nemirnu“ decu ipak veliki broj njih se otkrije u školskom periodu.

KAKO PREPOZNATI HIPERAKTIVNU DECU NA RANOM UZRASTU?

Sigurno poznajete nekog mališana koji se „penje na plafon“, ne može da sedi mirno kada se od njega to očekuje, preterano je brlbljiv, upada drugima u reč, vrpolji se ,trčkara, započinje igre i aktivnosti ali ih nedovršava, ima intezivne emocionalne reakcije, neprimerene situaciji i uzrastu,
izlaže se opasnostima (bez svesti od potencijalnih posledica).

Učestalost ADHD je od 3% do 7% u školskom periodu. Kod dečaka čak četiri puta zastupljenija. U ponašanju dečaci ispoljavaju impulsivnost i hiperaktivnost, a devojčice probleme sa pažnjom. Iako su im intelektualne sposobnosti često iznad proseka imaju teškoće sa učenjem što se manifestuje lošim uspehom u školi.

KAKO OKRUŽENJE MOŽE POMOĆI DECI SA ADD ILI ADHD OSOBINAMA?

Roditelji,vaspitači i nastavnici veoma utiču na samopouzdanje i samopercepciju dece. Ono što dete čuje od nas i način na koji postupamo sa ispoljavanjem osobina deteta odrediće pravac u kome će se njihovi kapaciteti realizovati ili ne. Iako mogu da budu prilično naporni za roditelje i vaspitače, većina ovih klinaca je bistra i posebno nadarena.

Potrebno je ceniti, negovati i podsticati pozitivne osobine ove dece:

* Spontanost umesto impulsivnosti
* Kreativnost čak i kad lutaju po raznim oblastima. Malo discipline i doslednosti, kada se razviju, mogu dovesti do izuzetnih postignuća
* Brzo mišljenje: Sposobnost da se vidi šira slika, suština, da se brzo uoče skrivene veze između pojava.
* Hiperfokus: Intenzivna koncentracija na nešto što ih interesuje
* Upornost: jedan od aspekata liderske strukture
* Visok energetski naboj: može voditi do hiperproduktivnosti

U praksi to izgleda ovako…

Janko je dečak sa ADHD poremećajem. Njegov mladji brat sastavlja dvorac od lego kockica, Janko uzima figuru Supermena i udara poslednje kockice sa vrha, rušeći sve. Mladji brat plače. I Janko počinje da plače, oseća krivicu, nije želeo da uvredi brata. Kako roditelj koji ne zna osobine ADHD, a najčešće ne zna, postupa? Majka ljutito viče na Janka, govori mu kako nije dobar, kako je mogao da povredi brata, kažnjava ga zabranom da više neće smeti da uzima ni lego ni Supermena nekoliko dana. Ovo bi bila spontana reakcija većine roditelja na ovakvo ponašanje.

Roditelj koji poznaje osobine ADHD i sam mora raditi na svojoj reakciji. Potrebno je sagledati šta je Janko ispoljio, kada prepoznamo impulsivnost (bez želje da iznervira i povredi brata), kreativnost (zamišlja da je Supermen koji leti), hiperaktivnost (ne uspeva da iskontroliše svoj postupak), roditelj će reagovati ovako.

Majka prilazi Janku i govori mirnim tonom, pokazujući strpljenje i smirenost. „Supermen je srušio dvorac, ali on ima super moći, hajde zajedno da napravimo još veći dvorac sa mnogo prozora, koliko želite da bude visok?Dečaci prihvataju predlog, pristupaju igri, majka potom govori “Janku je žao što je srušio dvorac“.

Osobine temperamenta deteta utiču na poruke koje dobija od roditelja. Te poruke dodatno oblikuju dete i detetova uverenja o sebi i svetu. Oni koji podižu decu konstantno šalju detetu poruke o tome kako da misli, oseća i ponaša se, kao i o tome kakvo je ono. Lako je uočljivo da deca koja su nepažljiva, koja se lako pometu, koja su ekstremno aktivna i impulsivna, dobijaju drugačije poruke (Ne, ne diraj to…ne radi to…) od dece koja po svojoj prirodi nisu takva. Te uglavnom negativno formulisane poruke dodatno oblikuju sliku deteta o sebi i očekivanja o tome kako će drugi ljudi da reaguju na njega. Takve nesvesne pretpostavke i očekivanja (“Ja sam dobar-dobra” nasuprot “Ja uvek pravim nevolje”) određuju detetovo doživljavanje sveta.

Mnoga značajna imena poput Mocarta, Vinstona Čerčila , Tomasa Edisona su opisivana kao teška deca sa simptomima ADD i ADHD-a.

Zajedničkim snagama podržimo razvoj posebnih sposobnosti koje ova deca imaju. Ne dozvolimo da njihova različitost postane njihov nedostatak.

Logoped PU Koloseum – Edukativni centar “Radost govora”

Predškolska deca i sport

Za decu predškolskog uzrasta izuzetno je važno da se bave sportom, i to telesnim aktivnostima koje trebaju iz dana u dan da budu raznovrsne. Sport je dobar za kanalisanje i trošenje energije. Zdrave navike i aktivan način života treba razvijati kod dece već od druge, treće godine.

Prednosti aktivnog načina života u najranijem dobu je stvaranje mišićne mase i jačih kostiju, kontrolisana količina potkožnog masnog tkiva, prevencija i smanjnje rizika od debljine, dijabetesa, stresa, krvnog pritiska, holesterola, vaskularnih i malignih oboljenja u kasnijoj fazi života, razvijanje samopouzdanja i većih šansi za uspeh.

Deca su prirodno aktivna i jedva čekaju priliku da prođu kroz puno različitih sportskih aktivnosti koje uključuju što više osnovnih motoričkih programa poput puzanja, provlačenja, prelaženja, spuštanja, penjanja, guranja, povlačenja…

Osnovne motoričke sposobnosti koje se sportom razvijaju u mlađem uzrastu su kordinacija, ravnoteža, fleksibilnost, opšta snaga, preciznost i izdržljivost, brzina reakcije na zvućne i vizuelene nadražaje.

Sportovi koji se, kroz igru i zabavu,  preporučuju u ovom periodu su kombinacija bazičnih sportova gimnastike, atletike, plivanja, plesa i pojedini borilački sportovi.  Deci je potrebno ponuditi što raznovrsnije sadržaje da bi se njihov lokomotorni sistem što bolje razvijao.  Uz organizovanu fizičku aktivnost u vrtiću neizostavno je uključiti porodičnu aktivnost. Da bi dete usvojilo zdrave navike i aktivan način života potreban je primer i vaspitača i roditelja.

Pored organizovanog bavljenja sportom u vrtiću izuzetno je bitno da  roditelji u vreme koje provode sa decom uključe različite aktivnosti od igre s vršnjacima ili odraslim osobama, odlazak na pecanje, u duže šetnje i kada god su u prilici sa decom voze bicikl,  igraju fudbal, badminton… cilj nije stvoriti profesionalne sportiste već naučiti decu da prihvate zdrave navike i fizićku aktivanost  kao sastavni deo života. Veliki bonus je što ćete kroz sve ove aktivnosti ostvariti i bolji odnos sa svojim detetom.

Zapamtite, bilo koja vrsta fizičke aktivnosti je bolja od neaktivnosti. Svako dete je jedinstveno na svoj način. Prema svom temperamentu, karakteru, motoričkim sposobnostima i genetskoj predispoziciji, ono će biti više ili manje zainteresovano za ekipni ili individualni sport, pa samim tim i vrstu sporta. Kolektivni sportovi se preporučuju za decu stariju od šest godina, a ozbiljnije bavljenje sportom i treniranje tek posle navršenih osam, devet godina.

Rezultati istraživanja pokazuju da je jutarnji termin pogodniji za sportske aktivnosti mališana, jer u tom periodu imaju više koncentracije, povećanu cirkulaciju i veću snabdevenost kiseonikom centralnog nervnog sistema. Istovremeno jutarnje vežbanje je odlična osnova za povećanje dobrog raspoloženja, pažnje, smanjenje agresije i neprihvaćenih oblika ponašanja u ostatku dana. Deca koja su imala prepodnevne sportske aktivnosti postizala su za 30% bolje rezultate od one dece koja su vežbala u popodnevnim časovima.

U razdoblju od treće do šeste godine deca su doslovno mali zvrkovi koji ne mogu da budu na jednom mestu. U tom period trebali bi da imaju svakog dana minimalno 30 do 60 minuta organizirane fizičke aktivnosti.  Vreme provedeno u fizičkim aktivnostima ne treba da bude kraće od vremena sedenja koje dete provede u aktivnostima kao što su su crtanje, slikanje, slaganje slagalica, kockica i slično. Aktivna deca imaju više samopouzdanja, okretnija su i spretnija, sa boljim raspoloženjem od dece koja nisu aktivna.

Mališani ne treba da se takmiče, već da se kroz sportske aktivnosti igraju i zabavljaju. Roditelji male dece koja pohađaju sportske aktivnosti ne treba od njih da imaju velika očekivanja, da ih pritiskaju, već da ih puste da kroz igru razviju ljubav prema sportu. Podržite ih I onda kada im ne polazi sve za rukom. Verovatno da vaše dete nikada neće biti vrhunski sportista, ali je sigurno da ćete razvijanjem navike bavljenja sportom u budućim godinama smanjiti njegov boravak pred računarom, televizorom, pubertetsku mrzovolju i rizik uticaja lošeg društva.

ENUREZA – nevoljno mokrenje

Poremećaj izlučivanja u detinjstvu , ako je u pitanju mokrenje, nazivamo enureza (nevoljno mokrenje). Enureza moze biti noćna i dnevna. Takođe, ukoliko dete nikada nije uspostavilo kontrolu nad mokrenjem, naziva se primarnom enurezom.  Ukoliko  već jeste uspostavilo kontrolu nad mokrenjem, a zatim ponovo počelo da se nevoljno umokrava, nazivamo  sekundarnom enurezom. Da bi se zakljucilo da je u pitanju enureza, potrebno je da se zadovolje i drugi kriterijumi: da je dete staro više od 5 godina, da su u pitanju normalne intelektualne sposobnosti, kao i da nema organskog uzroka.

U uzrastu od 5 do 10 godina oko 5% dece ima ovih teđkoća i češće je kod dečaka. Kod oko 40% dece sa ovom tegobom, bar jedan od roditelja je imao enurezu.

Na pojavu enureze mogu uticati ,ali nisu odlučujući uzroci ili uslovi, sledeća stanja: stres, disfunkcionalnost porodice, razvod, zanemarivanje… kao i suviše rano obučavanje sedenja na noši.  Tretman može biti u vidu bihejvioralne terapije, psihosocijalne podrške i terapije medikamentima.

Kako deca često neravnomerno napreduju i sazrevaju, može se dogoditi da se kontrola nad mokrenjem odloži za nesto kasniji period od očekivanog, što ne znači da je u pitanju enureza.  U svakom slučaju, stavljanje akcenta na tu temu i opterećivanje deteta neće dati dobre rezultate, naprotiv, može dodatno podstaći napetost deteta.

Bitno je pratiti navike deteta, da li pije i jede pre spavanja, da li redovno pre spavanja ide u toalet.  Neprijatnost  se može smanjiti ako se prati i zna vreme umokravanja i dete se u tom periodu povede da mokri.  Takodje, uvek je od koristi razmotriti skorašnje događaje iz života deteta, da li je bilo incidenata, stresnih ili traumatskih situacija. O tome je potrebno pažljivo, ali otvoreno  razgovarati i eventualno potražiti pomoć stručnjaka. Posebnu težinu imaju događaji i stanja koja produženo traju, a uzrokuju neprijatna osećanja, nesigurnost, nemoć, neizvesnost, strah i to ne samo za dete, već i za roditelje. Deca nepogrešivo detektuju i osećaju promenu u ponašanju roditelja. Oslušnite da li je dete revoltirano i pokazuje na taj način negodovanje na neku aktuelnu temu u porodici.

Veoma je važno da dete ne krivite, ne kažnjavate, niti ponižavate ruganjem zbog ove teškoće, iako ove manifestacije nevoljnog mokrenja doživljavate kao “bezobrazluk”, “inat”, “provociranje” i “traženje pažnje na nedekvatan način”.

Saradnik PU Koloseum
psiholog – psihoterapeut, Gorda Božović

Psovanje kod dece

Psovke kod dece nisu retkost. Psovanje je loša navika, ali naiđu trenuci kada mališani počnu da izgovaraju ružne reči. Roditelji ostaju šokirani i očajni ne znajući odakle psovke kod dece i kako da se nose sa situacijom.

Deca se ne rađaju sa takvim rečnikom, što znači da su psovke negde čuli, u nekom kontekstu, kod kuće, u vrtiću, na igralištu ili  gledajući  televiziju jer su dostupne na svakom ćošku i iz svakodnevnog govora prešle u literaturu , pozorište, film i javni govor. Mlađa deca poput sunđera upiju i ponove sve ono što čuju. Deca nas gledaju i slušaju. Mnogo više nego što smo mi toga svesni. Iako ne možemo u potpunosti kontrolisati njihovu komunikaciju sa drugom decom, ipak treba da budemo što pristuniji.

Deca često upotrebljavaju loše reči, znajući da je to zabranjeno. Iz dečije perspektive psovke su zabavne jer proizvode smešne reakcije i smešne izraze lica roditelja i okoline. Takvo dečje ponašanje u osnovi nije nezdravo, jer prirodno ispituju granice do kojih mogu da idu.

Kada mlađa deca koriste psovke, najbolje rešenje je ignorisati ih. Ako ne reagujete, verovatno više neće koristiti loše reči, jer im psovke bez reakcije neće biti zabavne.  Njihovo starosno doba im ne dopušta da u potpunosti razumeju značenje neprimerenih reči.

Starijoj deci, od 4 do 6 godina, objasnite tačno značenje nepoželjnih reči. Korigujte decu i opominjite, svaki put kada izgovore psovku. To će pomoći detetu da razmisli dva puta, pre nego što posegne za neželjenim rečima.  Demistifikovanjem neprimerenih reči one gube tajanstvenost i deca prestaju da ih koriste.

Ono što deca uče kod kuće, ponavljaju na drugim mestima, pa je neophodno da unutar svoje porodice ne psujete i vređate jedni druge, čak ni u šali. Vaspitanje prema primeru je najvažnije.

Zapamtite, ako zbog psovki vičete na decu ili ih kažnjavate bez ikakvog objašnjenja, mališani neće shvatiti da njihovo ponašanje nije prikladno. Jedino što će shvatiti je da se u svetu odraslih galamom i grubim ponašanjem rešavaju svi problemi. Koliko će period psovanja potrajati prvenstveno zavisi od vašeg stava I koliko ste spremni da se posvetite rešavanju ove prolazne faze u razvoju deteta.

Neki od linkova na ovu temu koje možete pogledati:

Zelena Učionica Dete Psuje? Donosimo 3 saveta za rešavanje ovog problema.

Najbolja Mama na Svetu U pi mater moje dete psuje

Akademija Oxford Da li vase dete psuje

Kada i kako na nošu

Učenje dece na nošu često kod roditelja izaziva veliku napetost. Mnogi to vide kao neko takmičenje – što  ranije njihovo dete nauči na nošu, smatraju da je pametnije, a oni bolji roditelji. Ovo je besmislica. Ako pokušavate da dete naučite na nošu pre nego je ono spremno, to je odličan put za frustraciju i traumatizovanje deteta. Dete mora biti fizički i psihički spremno za nošu.

Svako dete je drugačije i u tome i jeste čar. Naučite to da cenite. Većina  dece počne da uči na nošu između druge ili treće godine, iako ima izuzetaka koji to savladaju već sa 20 meseci. Dečacima po pravilu treba duže da nauče da idu na nošu nego djevojčicama. Skoro sva deca nauče sama da idu u WC do četvrte godine, iako se mokrenje u krevetu može nastaviti i do pete godine kod otprilike 10% dece. Nema potrebe da žurite sa tim, jer bi mogli da se suočite sa drugim težim problemima.

Morate da se potrudite da pripremite dete za nošu. Osnovni znak koji će vam pokazati da je dete spremno je da samostalno i stabilno sedi na noši. Ostali signali: ostaje suvo duže od 2 sata, posle velike nužde traži da se presvuče, samo traži nošu ili sweda na nju…

Pre nego što krenete da navikavate dete na nošu, važno je da ga upoznate sa delovima tela, njihovom funkcijom i nazivom koji ćete koristiti za obavljanje nužde (najčešće “pipi” ili “kaka”).

Kada se približi vreme za učenje nošu izvadite napolje i ostavite je na vidnom mjestu. Onda objasnite detetu šta je to i za šta služi, ali nemojte ga siliti odmah da sedne. Recite mu za početak da će je koristiti jednog dana.

Ako ste dobro obavili sve pripreme, nećete imati prevelike poteškoće sa navikavanjem deteta na nošu. Upamtite da morate nagrađivati detetov uspeh i nikako ih ne smete kažnjavati za neuspeh. Dete treba da se raduje danu kada će savladati odlazak u WC poput odraslih. Sve se dešava u svoje vreme.

Mišljenja dečijih psihologa, pedijatara i drugih znalaca su veoma oprečna na ovu temu,  a možete da pogledate i informacije na nekom od ovih linkova pa odlučite sami kada i na koji način da svoje dete naviknete na nošu. Vaše dete će  jednog dana biti spremno za ostavljanje pelena i tada će čitav proces biti mnogo lakši i manje stresan. Ne upoređujte svoje dete sa komšijinim detetom. To ništa ne dokazuje!

Neki od linkova na ovu temu koje možete pogledati:

YU Mama Privikavanje na nošu

Devetmeseci.net Zbogom pelenama za samo nedelju dana (tehnika Christine Coppa)

Blog Bebina Ishrana Neverovatna tehnika Felom tehnika

Na donjem linku možete prelistati kontraverznu, ali usko vezanu za ovu temu, slikovnicu Miško Piško… Komentari za ovu knjigu idu od skandalozna mrlja na policama knjižara do slikovnice koja pomaže detetu i njegovim roditeljima da lakše i opuštenije prebrode period privikavanja na nošu. Prosudite sami,  upozoravamo vas na nekonvencionalni pristup i “nezgodne” reči za dečije uši:

http://childrenslibrary.org/icdl/BookPreview?bookid=marmis1_00380070&route=text&lang=Serbian&msg=&ilang=Croatian

Smeh i deca

Smeh je lek, važan je za zdrav i kvalitetan porodični život. Vaspitavajte dete smeujući se, čak kada vam do smeha nije. U porodici čiji se članovi često smeju i vlada vesela atmosfera lakše se prebrode teške i krizne situacije.   Važno je da se uvek smejemo zajedno, a ne jedan drugome.

Da li ima lepše scene od one kada se deca valjaju po podu smejući se, a roditelji se drže za stomak i svi zajedno plaču od smeha? Za trenutak zaboravljamo na brige, probleme i osećamo se poletno, kao da imamo krila.

Svaki život započinje osmehom, takozvani anđeoski osmeh, koji se često može vidjeti na bebinom licu još u sali za porođaje. Anđeoski osmeh nije smeh u socijalnom smislu, radi se o refleksu, detetu se na taj način opuštaju mišići donje polovine lica, a tek nekoliko nedelja kasnije beba će se nasmejati i očima. Anđeoski osmeh je “pametan” i “promišljen” postupak prirode jer pomaže da se roditelji “zaljube” u svoju bebu.

Kada beba napuni četiri-pet meseci, osmeh prelazi u smeh. Ništa ne veseli roditelje kao prvi veseli krik njihovog deteta. Majke i očevi nikad se ne umore od zasmejavanja svoje bebe, iznova ponavljaju radnje kako bi detetu izmamili osmeh, te deca automatski dobijaju pažnju koja im je potrebna. Priroda je sve uredila.

Sa osam meseci bebe se smeju dok se s njima igramo skrivanja – dobro poznato lice nestaje, a onda se neočekivano ponovo pojavljuje. Jednogodišnjake veoma razveseli kada se nešto desi drugačije nego što su očekivali, kao kada mama pusti tatu da pije iz flašice ili kada sama sebi stavi cuclu u usta.

Posle drugog rođendana deca počinju da se smeju sopstvenim poduhvatima. Njima je neizrecivo smešno kada nekokliko puta uzastopno rušimo toranj koji smo sagradili od kockica ili kada na zamagljenom prozoru auta nacrtamo nešto. Sa četiri-pet godina deca otkrivaju igre rečima. Ona ih izvrću, izmišljaju nove reči ili ih na komičan način naglašavaju.

Što više dete shvata kako svet funkcioniše, to bolje razume šale. Kako se razvija sposobnost govora, tako se razvija i smisao za humor. Prvi bebin osmeh i humor nemaju ništa zajedničko. Sposobnost smejanja je urođena svakom čoveku, dok s druge strane, smisao za humor nije nasledan, već se razvija u porodici, vrtiću, školi i druženju sa prijateljima.

Do trenutka kada dete počinje da shvata humor odraslog čoveka mora da prođe petnaestak godina. Razvijanje smisla za humor je složen proces koji se razvija kroz brojne etape socijalnog i društvenog života.

Sigurno je i dokazano da smejanje pokreće više od 300 mišića – od onih na licu, preko dijafragme, do mišića donjeg dijela tela i onih na rukama i nogama, kao i niz pozitivnih biohemijskih procesa u organizmu. Ako to imamo u vidu, možemo zaključiti da deca žive mnogo zdravije nego njihovi roditelji, jer se vesela deca smeju i do 500 puta dnevno.

Tikovi kod dece

Tikovi su nevoljni pokreti, koji se brzo ponvljaju, a nemaju cilj. Češće se javljaju kod dečaka nego kod devojčica. Postoji veliki broj različitih tikova. Oni koji se manifestuju pokretom (motorni tik) ili glasom (vokalni tik). Ukoliko zahvataju odredjenu grupu mišića reč je o jednostavnim a ako je zahvaćena veća grupa mišića, onda su složeni.


Jednostavni motorni tikovi se manifestuju kao:

Žmirkanje
Pućenje usana
Grimasiraje
Plaženje jezika
„Izvijanje“ ramena
Grickanje usne i jezika (kad dete samo sebe ozleđuje)


Složeni motorni tikovi se ispoljavaju kao:

Ljuljanje glave sa jedne strane na drugu
Okretanje glave levo-desno
Kreveljenje
Skakanje
Uporno dodirivanje nekog dela tela
„Njuškanje“ predmeta/stvari
Tapkanje nogama
Zabacivanje noge
Kombinacija svega navednog


Glasovni tikovi se ispoljavaju kao:

Pročišćavanje grla
Roktanje
Šmrktanje
Nakašljavanje
Ispuštanje besmislenih zvukova
Izgovaranje određene vrste reči naglas ili tiho
Pucketanje jezikom

Složeni oblici uključuju i upotrebu ružnih reči u formi tika (kad dete ne može da se zaustavi u izgovaranju određene ružne reči).


Kod većeg broja dece, tikovi su prolaznog karaktera ako ne traju duže od 12 meseci. U suprotnom se radi o tik poremećaju koji zahteva timski pregled.
Tretman obuhvata timski rad logopeda, dečijeg psihijatra, neurologa i psihologa.

Dečiji psihijatri i neurolozi postavljaju dijagnozu i isključuju prisustvo neke druge bolesti ili poremećaja. Po potrebi uvode medikamentoznu terapiju.
Psiholog pruža detetu psihoterapijske tretmane koji imju za cilj da opuste dete ali da otkrije uzroke emocionalnih poteškoća sa kojim se dete bori.
Logopedi koriste Tretman Reedukacije psihomotorike sa relaksacijom, razgovor sa detetom i roditeljem. Oslobađanje napetosti ali i osvešćivanje i uspostavljanje kontrole nad svojim telom pomaže da se vremenom dete u potpunosti reši tika.

   Logoped PU Koloseum – Edukativni centar “Radost govora”