Smeh je lek, važan je za zdrav i kvalitetan porodični život. Vaspitavajte dete smeujući se, čak kada vam do smeha nije. U porodici čiji se članovi često smeju i vlada vesela atmosfera lakše se prebrode teške i krizne situacije. Važno je da se uvek smejemo zajedno, a ne jedan drugome.
Da li ima lepše scene od one kada se deca valjaju po podu smejući se, a roditelji se drže za stomak i svi zajedno plaču od smeha? Za trenutak zaboravljamo na brige, probleme i osećamo se poletno, kao da imamo krila.
Svaki život započinje osmehom, takozvani anđeoski osmeh, koji se često može vidjeti na bebinom licu još u sali za porođaje. Anđeoski osmeh nije smeh u socijalnom smislu, radi se o refleksu, detetu se na taj način opuštaju mišići donje polovine lica, a tek nekoliko nedelja kasnije beba će se nasmejati i očima. Anđeoski osmeh je “pametan” i “promišljen” postupak prirode jer pomaže da se roditelji “zaljube” u svoju bebu.
Kada beba napuni četiri-pet meseci, osmeh prelazi u smeh. Ništa ne veseli roditelje kao prvi veseli krik njihovog deteta. Majke i očevi nikad se ne umore od zasmejavanja svoje bebe, iznova ponavljaju radnje kako bi detetu izmamili osmeh, te deca automatski dobijaju pažnju koja im je potrebna. Priroda je sve uredila.
Sa osam meseci bebe se smeju dok se s njima igramo skrivanja – dobro poznato lice nestaje, a onda se neočekivano ponovo pojavljuje. Jednogodišnjake veoma razveseli kada se nešto desi drugačije nego što su očekivali, kao kada mama pusti tatu da pije iz flašice ili kada sama sebi stavi cuclu u usta.
Posle drugog rođendana deca počinju da se smeju sopstvenim poduhvatima. Njima je neizrecivo smešno kada nekokliko puta uzastopno rušimo toranj koji smo sagradili od kockica ili kada na zamagljenom prozoru auta nacrtamo nešto. Sa četiri-pet godina deca otkrivaju igre rečima. Ona ih izvrću, izmišljaju nove reči ili ih na komičan način naglašavaju.
Što više dete shvata kako svet funkcioniše, to bolje razume šale. Kako se razvija sposobnost govora, tako se razvija i smisao za humor. Prvi bebin osmeh i humor nemaju ništa zajedničko. Sposobnost smejanja je urođena svakom čoveku, dok s druge strane, smisao za humor nije nasledan, već se razvija u porodici, vrtiću, školi i druženju sa prijateljima.
Do trenutka kada dete počinje da shvata humor odraslog čoveka mora da prođe petnaestak godina. Razvijanje smisla za humor je složen proces koji se razvija kroz brojne etape socijalnog i društvenog života.
Sigurno je i dokazano da smejanje pokreće više od 300 mišića – od onih na licu, preko dijafragme, do mišića donjeg dijela tela i onih na rukama i nogama, kao i niz pozitivnih biohemijskih procesa u organizmu. Ako to imamo u vidu, možemo zaključiti da deca žive mnogo zdravije nego njihovi roditelji, jer se vesela deca smeju i do 500 puta dnevno.